Uwe Rada
themenosteuropailly more
DRUCKVERSION
Illy More
Sve do Novog vijeka Jadran je predstavljao mletačko more, potom je razdobljima išlo nizbrdo. Kako je danas? Obilazak u pet etapa
von UWE RADA
U smjeru Venecije ili Trsta? Lijevo ili desno? Kako obići jedno more? Odlučujemo krenuti suprotno od smjera kazaljke na satu. Jadran ne ide u korak s vremenom. Jadran je notorno nostalgičan. Dakle iz Grada, gdje dolazeći iz smjera Villacha neposredno izbijate na Jadransko more, u smjeru Venecije. Iza nas Alpe, pred nama gotovo 2.000 kilometara obale. Nakon toga se opet vraćamo u Grado – koliko će to dopuštati naš stari Renault Clio, Talijani, Albanci, Crnogorci, Bosanci, Hrvati i Slovenci.
Ideja je potekla od jednog Francuza. U svom standardnom djelu o povijesti Sredozemlja povjesničar i začetnik teorije povijesti mentaliteta Fernand Braudel tvrdi da je Jadran nešto posebno. Da je "najpovezanije" od svih rubnih mora Sredozemlja. Naravno da je Braudel mislio na mletački Jadran. Nije doživio raspad Jugoslavije i pokolje devedesetih. Što je ostalo od povezanosti? Što još uvijek dijeli? Postoji li barem jadranska kuhinja?
Na Jadranu sam prvi put u životu bio na moru. Bilo je to 1965. godine u Caorleu. Bile su mi dvije godine. Roditelji su praznike ustvari htjeli provesti na jezeru Millstaetter See. No u Koruškoj je padala kiša – a Jadran je obećavao sunce. Tako da nisu samo Dolce Vita i Dolcefarniente zaslužni za stvaranje poželjnog odredišta već i vremenske prilike.
No to se nije svidjelo svakome. Caorle je sada "Bečka, Münchenska i Ulmska plaža" užasavao se Pier Paolo Pasolini još 1959. godine. Ovaj je režiser pišući za časopis Successo proputovao talijansku obalu od San Rema do Trsta, niz čizmu i opet gore. Prilikom tog putovanja prošao je i kroz nekad uspavano ribarsko mjesto koje je sada pripadalo Nijemcima: "Na 3.000, 4.000 stanovnika i 1.000, 2.000 turista iz Venecije dolazi 8.000 Nijemaca", zabilježio je Pasolini u svojoj reportaži pod naslovom "Duga pješčana cesta" i žalio za vremenima kad je Caorle još bio tajna destinacija upućenih. "Kunem se , bilo je to jedno od najljepših mjesta na svijetu. Nije bilo mostova, kanali i lagune su se prelazili na vrlo sporim skelama. Nitko nije znao za njega."
Moj Caorle je izgledao drugačije. Nije bio nikakav "germanski roštilj" ili "plaža za kućne majstore" već mjesto za kupanje i igranje u pijesku; bez sentimentalnosti uz mnoštvo šarolikosti; ja nisam žalio za nikakvim gubitkom već sam počeo otkrivati: vesele trokolice na kojima su neprekidno treštali zvučnici. Sladoled na plaži koji je imao sasvim drugačiji okus od onog točenog sladoleda u švapskom Eislingenu. Šator koji je tri tjedna bio zamjena za stan kod kuće. Ja dvogodišnjak ništa od toga neću zadržati u sjećanju osim okusa ta tri sloga: Ca-or-le. Moj prvi odlazak na more zauvijek će ostati povezan s ribarskim mjestom koje je za Pasolinija bilo izgubljeno, rasuto kao pijesak među prstima.
Fabrizio Boscarato se raduje posjetiteljima. Arheolog nas vrlo ponosno provodi tamnim prostorijama Nacionalnog muzeja u Adrii. Jednom davno more je dobilo ime po gradu a Boscarato zna i zašto. "Kada su Grci osnivali svoje kolonije na Sredozemnom moru došli su i do sjevernog dijela mora koje su do tad nazivali Mare Superum, gornje more." Boscarato se hvata za kozju bradicu. "Neočekivano su otkrili trgovačko mjesto, koje je postojalo još i prije Etrušćana, i na taj način mu iskazali počast. Tako je od Mare Superum nastalo Mare Adriaticum." Grad Adria je uvozio keramiku i prodavao pšenicu Grcima. "Grad je bio multikulturalan kao kasnije i čitavo more. Mlečani, Etrušćani i Grci su međusobno sklapali brakove o čemu svjedoče grobni prilozi."
No Adria je platila visoku cijenu za svoj uspješan branding. Trgovačkim središtem postala je zbog svog položaja na ušću rijeke Po. No kako se kroz stoljeća delta Poa pretvarala u kopno tako se i Adria pretvorila u kopneni grad. Pod vladavinom Rimljana ulogu trgovačkog središta uskoro preuzima Aquilea. Čak ni Mlečani nisu uspjeli nazvati more po sebi, Golfo die Venezia. U ono je vrijeme Grčka riječ još uvijek nešto značila. Na Jadranu su i dandanas prisutni tragovi Bizanta. Tako se Peschici toliko bijeli nad Garganom, da bi se moglo pomisliti da je riječ o nekom gradu na Cikladama.
Ovaj grad slavi sam sebe. Već sat vremena promatramo nadolazeću gomilu ljudi. Dotjerani i s novim frizurama, mladi i stari šeću lučkom promenadom Tranija, nekad ravnopravnog s Barijem, današnjeg glavnog grada Apulije. Korzo, Južni korzo, Apulijski korzo. Ovo ovdje nije siromašan jug. "Treća Italija" tako su još 70-tih godina nazivali Jadransku obalu. Prva je bogati sjever, druga Mezzogiorno, a treća Italija na Jadranu. Trani je jednostavno srastao s morem. Valovi oplakuju katedralu kao i kaštel Hohenstaufena.
Apulija je mjesto za Švabe. Nigdje im neće biti iskazano toliko poštovanja kao u zemlji cara Friedricha II. Posvuda nailazimo na Via Federico ili Bar Svevo. U Jesiju, rodnom mjestu švapskog cara iz Apulije čak i arapski natpis govori o tom radosnom događaju. Friedrich je imao muslimansku tjelesnu stražu kojoj je posebice u Luceri bilo dopušteno graditi mošeje do mile volje. Jadran kao most između Zapada i Istoka? Možda to ipak nije samo turistička reklama? Nichi Vendola, lijevo orijentirani gay predsjednik Apulije jednom je prilikom otkrio svoj san: "To je san miješanja: kompozicija arapskih nota i balkanskih zvukova; k tome grčkih – kao bijele stijene Otrantskih vrata- i provansalskih tonova- kao u zvukovima Apenina. Sanjam san o mirnom zajedništvu, međusobnom obogaćivanju uz svu raznolikost, o suživotu u kojem su svi na dobitku."
Iza Otranta, bijelog grada, završava Jadran. Ispred nas vojni tereni, stanice za prisluškivanje. Albanija je udaljena samo 72 kilometra. Na Otrantskim su vratima Zapad i Istok vrebali u zasjedi. Danas jedino još 750.000 bunkera, koje je dao sagraditi albanski diktator Enver Hoxha, odaju željeznu zavjesu. "Najbolje da se odmah okrenete", savjetuje nas jedna Grkinja, kada smo stigli u Igoumenitsu i ispričali joj o nastavku puta prema Sarrandeu. "Albanija se još nije oporavila od posljedica komunizma."
Rado bismo joj ispričali suprotno. Da je Sarrande turistički uređen, dok je Igoumenitsa ostala tek prolazna stanica. Da smo u Borchu na albanskoj rivijeri pronašli ribarsko mjesto u kojem riba, vino, kozji sir i povrće potječu iz mreže odnosno vrta našeg domaćina. Da Jadranska kuhinja postoji. Pizza i Pasta nisu dio nje.
Grkinji, čiji preci su u današnjem Durresu osnovali prvu koloniju na Jadranu, smo mogli ispričati i to da krijumčari još uvijek posluju, ali da ih nismo sreli i da smo u jednom trenutku prestali zaključavati auto jer je Albanija sigurna. Ukoliko postoji komunističko nasljedstvo onda je to određena neopterećenost vjerovanjima. U Shirokeu, muslimanskom ribarskom mjestu na Skadarskom jezeru su nam već ujutro nazdravili čašicom rakije. Bio je to jedan od najemotivnijih rastanaka na ovom putovanju Jadranom.
Abramovičeve jahte: Nemam pojma kolika je Abramovičeva jahta, ali ovo mora da su Abramovičeve jahte. Osim toga tu je i reklamni baner: Azimut Yachts, Crna Gora. Abramovičeve jahte imaju dvije filijale: Moskva u Rusiji i Budva u Černogoriji. Crnogorska obala je dobrano u rukama bogatih Rusa. Dok je Jadranom još vladala Mletačka republika Kotorom je prolazila granica s Osmanskim carstvom. Kako Turci nisu bili morska sila već su dolazili kopnenim putem, gradske zidine su izgrađene visoko u brdima.
Rusi dolaze preko Jadrana i kupuju obalu, žali se naš domaćin. Morskim putem su došli i Mlečani. Još i danas je vidljiv kontrast između uskog obalnog pojasa koji je otvoren prema svijetu i kozmopolitski i zaleđa u kojem se nakuplja resentiman.
Ciao. Hvala. Tako dostavljač pića pozdravlja svoje kupce u jednoj maloj trgovini u Piranu. Bok na talijanskom i hvala na slovenskom. Ako je Jadran more različitih kultura koje ga ipak povezuju onda je Istra duša i srce tog mora, kaže Goran Vojnović. Slovenski autor i filmski redatelj snimio je film "Piran, Pirano" o teškom no ne i nerješivom odnosu starih i novih stanovnika tog slovenskog obalnog gradića. Istru je mimoišlo razdoblje hladnog rata i možda najkrvavije europske granice nakon drugog svjetskog rata.
Ciao. Hvala. To su mogle biti i riječi Ricarda Illya. Nakon što je izabran za gradonačelnika ovaj potomak dinastije kave iz Trsta svoj je prvi govor održao na slovenskom jeziku. Provokacija za talijanske nacionaliste i dobrodošlica onima koji su na nekadašnji lučki grad habsburške monarhije gledali kao na vrata prema istoku. Posljednji su u pravu. Illy kavu u međuvremenu nećete naći samo u Italiji. Na Illy uređaj za kavu smo naišli i u Borshu, našoj preporuci na albanskoj obali. Možda je upravo to ono zajedništvo za kojim smo tragali. Nikakav patetični most kultura već Jadran kao Illy more.
Prevela: Sandra Martinović
DRUCKVERSION
nach obenSve do Novog vijeka Jadran je predstavljao mletačko more, potom je razdobljima išlo nizbrdo. Kako je danas? Obilazak u pet etapa
von UWE RADA
U smjeru Venecije ili Trsta? Lijevo ili desno? Kako obići jedno more? Odlučujemo krenuti suprotno od smjera kazaljke na satu. Jadran ne ide u korak s vremenom. Jadran je notorno nostalgičan. Dakle iz Grada, gdje dolazeći iz smjera Villacha neposredno izbijate na Jadransko more, u smjeru Venecije. Iza nas Alpe, pred nama gotovo 2.000 kilometara obale. Nakon toga se opet vraćamo u Grado – koliko će to dopuštati naš stari Renault Clio, Talijani, Albanci, Crnogorci, Bosanci, Hrvati i Slovenci.
Ideja je potekla od jednog Francuza. U svom standardnom djelu o povijesti Sredozemlja povjesničar i začetnik teorije povijesti mentaliteta Fernand Braudel tvrdi da je Jadran nešto posebno. Da je "najpovezanije" od svih rubnih mora Sredozemlja. Naravno da je Braudel mislio na mletački Jadran. Nije doživio raspad Jugoslavije i pokolje devedesetih. Što je ostalo od povezanosti? Što još uvijek dijeli? Postoji li barem jadranska kuhinja?
Na Jadranu sam prvi put u životu bio na moru. Bilo je to 1965. godine u Caorleu. Bile su mi dvije godine. Roditelji su praznike ustvari htjeli provesti na jezeru Millstaetter See. No u Koruškoj je padala kiša – a Jadran je obećavao sunce. Tako da nisu samo Dolce Vita i Dolcefarniente zaslužni za stvaranje poželjnog odredišta već i vremenske prilike.
No to se nije svidjelo svakome. Caorle je sada "Bečka, Münchenska i Ulmska plaža" užasavao se Pier Paolo Pasolini još 1959. godine. Ovaj je režiser pišući za časopis Successo proputovao talijansku obalu od San Rema do Trsta, niz čizmu i opet gore. Prilikom tog putovanja prošao je i kroz nekad uspavano ribarsko mjesto koje je sada pripadalo Nijemcima: "Na 3.000, 4.000 stanovnika i 1.000, 2.000 turista iz Venecije dolazi 8.000 Nijemaca", zabilježio je Pasolini u svojoj reportaži pod naslovom "Duga pješčana cesta" i žalio za vremenima kad je Caorle još bio tajna destinacija upućenih. "Kunem se , bilo je to jedno od najljepših mjesta na svijetu. Nije bilo mostova, kanali i lagune su se prelazili na vrlo sporim skelama. Nitko nije znao za njega."
Moj Caorle je izgledao drugačije. Nije bio nikakav "germanski roštilj" ili "plaža za kućne majstore" već mjesto za kupanje i igranje u pijesku; bez sentimentalnosti uz mnoštvo šarolikosti; ja nisam žalio za nikakvim gubitkom već sam počeo otkrivati: vesele trokolice na kojima su neprekidno treštali zvučnici. Sladoled na plaži koji je imao sasvim drugačiji okus od onog točenog sladoleda u švapskom Eislingenu. Šator koji je tri tjedna bio zamjena za stan kod kuće. Ja dvogodišnjak ništa od toga neću zadržati u sjećanju osim okusa ta tri sloga: Ca-or-le. Moj prvi odlazak na more zauvijek će ostati povezan s ribarskim mjestom koje je za Pasolinija bilo izgubljeno, rasuto kao pijesak među prstima.
Fabrizio Boscarato se raduje posjetiteljima. Arheolog nas vrlo ponosno provodi tamnim prostorijama Nacionalnog muzeja u Adrii. Jednom davno more je dobilo ime po gradu a Boscarato zna i zašto. "Kada su Grci osnivali svoje kolonije na Sredozemnom moru došli su i do sjevernog dijela mora koje su do tad nazivali Mare Superum, gornje more." Boscarato se hvata za kozju bradicu. "Neočekivano su otkrili trgovačko mjesto, koje je postojalo još i prije Etrušćana, i na taj način mu iskazali počast. Tako je od Mare Superum nastalo Mare Adriaticum." Grad Adria je uvozio keramiku i prodavao pšenicu Grcima. "Grad je bio multikulturalan kao kasnije i čitavo more. Mlečani, Etrušćani i Grci su međusobno sklapali brakove o čemu svjedoče grobni prilozi."
No Adria je platila visoku cijenu za svoj uspješan branding. Trgovačkim središtem postala je zbog svog položaja na ušću rijeke Po. No kako se kroz stoljeća delta Poa pretvarala u kopno tako se i Adria pretvorila u kopneni grad. Pod vladavinom Rimljana ulogu trgovačkog središta uskoro preuzima Aquilea. Čak ni Mlečani nisu uspjeli nazvati more po sebi, Golfo die Venezia. U ono je vrijeme Grčka riječ još uvijek nešto značila. Na Jadranu su i dandanas prisutni tragovi Bizanta. Tako se Peschici toliko bijeli nad Garganom, da bi se moglo pomisliti da je riječ o nekom gradu na Cikladama.
Ovaj grad slavi sam sebe. Već sat vremena promatramo nadolazeću gomilu ljudi. Dotjerani i s novim frizurama, mladi i stari šeću lučkom promenadom Tranija, nekad ravnopravnog s Barijem, današnjeg glavnog grada Apulije. Korzo, Južni korzo, Apulijski korzo. Ovo ovdje nije siromašan jug. "Treća Italija" tako su još 70-tih godina nazivali Jadransku obalu. Prva je bogati sjever, druga Mezzogiorno, a treća Italija na Jadranu. Trani je jednostavno srastao s morem. Valovi oplakuju katedralu kao i kaštel Hohenstaufena.
Apulija je mjesto za Švabe. Nigdje im neće biti iskazano toliko poštovanja kao u zemlji cara Friedricha II. Posvuda nailazimo na Via Federico ili Bar Svevo. U Jesiju, rodnom mjestu švapskog cara iz Apulije čak i arapski natpis govori o tom radosnom događaju. Friedrich je imao muslimansku tjelesnu stražu kojoj je posebice u Luceri bilo dopušteno graditi mošeje do mile volje. Jadran kao most između Zapada i Istoka? Možda to ipak nije samo turistička reklama? Nichi Vendola, lijevo orijentirani gay predsjednik Apulije jednom je prilikom otkrio svoj san: "To je san miješanja: kompozicija arapskih nota i balkanskih zvukova; k tome grčkih – kao bijele stijene Otrantskih vrata- i provansalskih tonova- kao u zvukovima Apenina. Sanjam san o mirnom zajedništvu, međusobnom obogaćivanju uz svu raznolikost, o suživotu u kojem su svi na dobitku."
Iza Otranta, bijelog grada, završava Jadran. Ispred nas vojni tereni, stanice za prisluškivanje. Albanija je udaljena samo 72 kilometra. Na Otrantskim su vratima Zapad i Istok vrebali u zasjedi. Danas jedino još 750.000 bunkera, koje je dao sagraditi albanski diktator Enver Hoxha, odaju željeznu zavjesu. "Najbolje da se odmah okrenete", savjetuje nas jedna Grkinja, kada smo stigli u Igoumenitsu i ispričali joj o nastavku puta prema Sarrandeu. "Albanija se još nije oporavila od posljedica komunizma."
Rado bismo joj ispričali suprotno. Da je Sarrande turistički uređen, dok je Igoumenitsa ostala tek prolazna stanica. Da smo u Borchu na albanskoj rivijeri pronašli ribarsko mjesto u kojem riba, vino, kozji sir i povrće potječu iz mreže odnosno vrta našeg domaćina. Da Jadranska kuhinja postoji. Pizza i Pasta nisu dio nje.
Grkinji, čiji preci su u današnjem Durresu osnovali prvu koloniju na Jadranu, smo mogli ispričati i to da krijumčari još uvijek posluju, ali da ih nismo sreli i da smo u jednom trenutku prestali zaključavati auto jer je Albanija sigurna. Ukoliko postoji komunističko nasljedstvo onda je to određena neopterećenost vjerovanjima. U Shirokeu, muslimanskom ribarskom mjestu na Skadarskom jezeru su nam već ujutro nazdravili čašicom rakije. Bio je to jedan od najemotivnijih rastanaka na ovom putovanju Jadranom.
Abramovičeve jahte: Nemam pojma kolika je Abramovičeva jahta, ali ovo mora da su Abramovičeve jahte. Osim toga tu je i reklamni baner: Azimut Yachts, Crna Gora. Abramovičeve jahte imaju dvije filijale: Moskva u Rusiji i Budva u Černogoriji. Crnogorska obala je dobrano u rukama bogatih Rusa. Dok je Jadranom još vladala Mletačka republika Kotorom je prolazila granica s Osmanskim carstvom. Kako Turci nisu bili morska sila već su dolazili kopnenim putem, gradske zidine su izgrađene visoko u brdima.
Rusi dolaze preko Jadrana i kupuju obalu, žali se naš domaćin. Morskim putem su došli i Mlečani. Još i danas je vidljiv kontrast između uskog obalnog pojasa koji je otvoren prema svijetu i kozmopolitski i zaleđa u kojem se nakuplja resentiman.
Ciao. Hvala. Tako dostavljač pića pozdravlja svoje kupce u jednoj maloj trgovini u Piranu. Bok na talijanskom i hvala na slovenskom. Ako je Jadran more različitih kultura koje ga ipak povezuju onda je Istra duša i srce tog mora, kaže Goran Vojnović. Slovenski autor i filmski redatelj snimio je film "Piran, Pirano" o teškom no ne i nerješivom odnosu starih i novih stanovnika tog slovenskog obalnog gradića. Istru je mimoišlo razdoblje hladnog rata i možda najkrvavije europske granice nakon drugog svjetskog rata.
Ciao. Hvala. To su mogle biti i riječi Ricarda Illya. Nakon što je izabran za gradonačelnika ovaj potomak dinastije kave iz Trsta svoj je prvi govor održao na slovenskom jeziku. Provokacija za talijanske nacionaliste i dobrodošlica onima koji su na nekadašnji lučki grad habsburške monarhije gledali kao na vrata prema istoku. Posljednji su u pravu. Illy kavu u međuvremenu nećete naći samo u Italiji. Na Illy uređaj za kavu smo naišli i u Borshu, našoj preporuci na albanskoj obali. Možda je upravo to ono zajedništvo za kojim smo tragali. Nikakav patetični most kultura već Jadran kao Illy more.
Prevela: Sandra Martinović
DRUCKVERSION